Fudbal

Fudbal (49)

Poznato je da Aca Lukas voli fudbal, kao i da je već učestvovao u radu mnogih srpskih niželigaša, ali i superligaša Dinama iz Vranja.

Međutim, malo je poznato da je tokom ludih devedesetih godina pokušavao da pomogne jednom manjem timu iz Srbije, kada je prisustvovao jednoj od najčudnijih anegdota koje su mu se dogodile.

"Bio je jedan fudbalski klub za koji smo se zauzeli drug i ja. I taj naš klub trebalo da igra sa jednim drugim klubom. Bio je to neki niži rang takmičenja. Mi smo morali da dobijemo tu utakmicu kako bismo prešli u viši rang. I Željko Ražnatović se zainteresovao za taj naš klub, jer je i specifična publika dolazila na utakmice. I mi sad treba da pobedimo taj klub koji je došao da igra sa nama, a oni su objektivno bolji. Ali nama treba pobeda... I mi stojimo ispred svlačionica, sudije već došle, oblače se... Kad stižu četiri džipa i izlazi Željko sa ekipom.

- Gde je sudija - pita Željko

Mi mu pokažemo vrata.

Željko ulazi, sudija ga gleda i ne govori ništa, a on mu kaže:

- Dobar dan, ja sam Željko Ražnatović, navijač ovog kluba.

- Drago mi je, i ja sam, odgovori mu sudija.

I svirao je sudija penal u 90 i nekom minutu", ispričao je jednom prilikom Lukas.

default

Neizvestan rezultat ljutih rivala ili derbija kola često može presuditi i „dvanaesti igrač“. Značaj navijačkih grupa nije za potcenjivanje.

Beograd je oduvek važio za grad sa velikim brojem navijačkih grupa, epicentrom navijačkih obračuna, velikih derbija ali i tragedija. Nije tajna da svaka navijačka grupa ima svoj određen kvart u kome vlada i u kome postavlja svoja pravila.

Najbrojniji su navijači večitih rivala – Crvene zvezde i Partizana. Osim njihovih pristalica veliku navijačku grupu čine i navijači fudbalskog kluba Zemun, OFK Beograda, Rada i Voždovca. Sukobi između grupa imaju svoju istoriju i prošlost, kako sukobi „grobara“ i „delija“, tako i sukobi manjih navijačkih grupa – uglavnom radi prevlasti na tribini.

Svaka navijačka grupa ima svoja pravila, i da bi se pristupilo grupi moraju da se prođu razni testovi tj. dokazivanja. To se odnosi na učestvovanje u tučama, krađu suparničkih obeležja, paljenja zastave, navijanje i pevanje pesama na stadionu, potpuna odanost grupi.

Pristalica navijačke grupe „delija“ ima najviše u gradu. Delovi grada u kojima oni preovladavaju su Senjak, Bežanija, Mirijevo, Centar grada, Lion, Donji Dorćol, Voždovac, Zvezdara, Blok 21 i 25 na Novom Beogradu, Žarkovo, Cerak, Mali Mokri Lug i Veliki Mokri Lug.

Navijači Partizana grupisani su u nekoliko krajeva, koji su zabranjena zona za Delije i ostale navijačke grupe. To su Gornji Dorćol, Vračar, Novi Beograd – Nekoliko većih blokova i kraj kod Fontane, Kluđerica, Železnik, Petlovo brdo, Konjarnik, Medaković, Deo Kumodraža, Deo Zemuna, Deo Karaburme, Borča i Padinska Skela.

Navijači Rada, popularni Junajted Force vladaju u okolini u kojoj se nalazi stadion – Banjici, koji su ukrasili brojnim grafitima u bojama svog kluba i grupe. Pored Banjice, Radovaca ima i na Vidikovcu, delu Kumodraža, Jajincima, ali i u nekim delovima u centru Beograda ili na Novom Beogradu, ali su tu u manjim grupama.

Navijači OFK Beograda grupisani su na Karaburmi, gde i igra njihov klub. Čitav kraj oko Omladinskog stadiona je u grafitima Plave unije.

Navijači Zemuna (Taurunum bojs) dominiraju u tom delu grada. Specifični su po crtanju grafita, pa su u svom kraju obeležili teritoriju lepim navijačkim grafitima.

Navijača Voždovca poznatih kao „Invalidi“ najviše ima u istoimenom kraju, gde su grupisani uglavnom u kraju kod svog stadiona.

NAJLUĐI U EVROPI

Domaći huligani uživaju epitet „najluđih u Evropi“, koji rado ističu na svakom koraku. Beograd važi za jedan od najopasnijih gradova Evrope za strane navijače. Nije strano da su gostujući klubovi uvek oduševljeni navijačkim transparentima i njihovom energijom i posvećenošću klubu. To je onaj „dvanesti igrač“ koji kod domaćih klubova ima važnu ulogu.

Zoran P zvani Kiza (59) osebujan je (beo)gradski tip, hrapavog glasa, surove vanjštine i širokog vojvođanskog srca. Igrom slučaja, Kiza je bio prva osoba koju sam upoznala u Beogradu kada sam se tamo doselila sada već davne 2007.

Izdavao nam je sobu u samom centru grada i malo sam ga se bojala. Međutim, vrlo brzo među nama se razvilo prijateljstvo koje traje već 12 godina. Kiza nam je već nakon drugog mjeseca prestao naplaćivati stanarinu, a kada smo mu platili zadnju, vratio se s gajbom Jelen piva i gomilom bureka s riječima da 'treba i on nekad đavlu kiriju da plati'.

Nije mu dugo trebalo ni da mi otkrije svoju veliku ljubav prema crveno bijelom beogradskom klubu, a još manje da me nauči sve Zvezdine navijačke pjesme. Za uzvrat, ja sam njega naučila Dinamovu himnu za koju kaže da je jedna od najboljih navijačkih himni na svijetu.

S Kizom se danas čujem rijetko, uglavnom uoči nekog velikog sportskog uspjeha. Svojim pozivom iznenadio me u srpnju prošle godine kada mi je kroz suze čestitao pobjedu protiv Engleza na mundijalu u Rusiji. Ja sam njega zvala jesenas kada je Zvezdi dobro išlo u Ligi prvaka.

Kiza prati hrvatski nogomet i zna napamet sastave svih igrača svih jugoslavenskih klubova od '70 i neke naovamo. Pamćenje mu je slonovsko. Kada smo se sastali za vikend u njegovom stanu u Beogradu gdje sam i ja nekoć stanovala, izverglao mi je napamet sastav Zagreba 73. kada je na Maksimiru igrao s Osijekom na kvalifikacijama za prvu jugoslavensku ligu.

Kaže mi da se u Srbiji svi foliraju da ne prate hrvatski nogomet, no da je u praksi 80% Srba navijalo za Hrvate na zadnjem mundijalu, samo ne javno kao on, već potajno. Kada god dolazim iz Zagreba, uvijek traži da mu donesem Kraševu Bajaderu, a kada sam jednom prilikom u Bg stizala iz Splita, zamolio me da mu kupim upaljač na Hajduka jer da se nije zaljubio u Zvezdu, navijao bi za Hajduk, a i dan danas gaji veliku ljubav za splitske bile.

Iako živi u Beogradu već četrdesetak godina, porijeklom je Vojvođanin koji je igrom slučaja rođen u Vukovaru. Navijati je počeo već u nižim razredima osnovne škole. I tada se dvoumio za koji klub se odluči jer su ga podjednako vukli i Hajduk i Crvena zvezda.

Od profesionalnog fudbalera do profesionalnog navijača

Kao klinac pokazivao je velik talent za nogomet i trenirao ga profesionalno zbog čega baš i nije briljirao u školi jer je bio na treninzima više nego u školskoj klupi. Bio je golman u juniorskom timu Vojvodine, a njegova je profesionalna navijačka karijera, kaže, počela kada je završila ona nogometna.

„Imao sam oko 16 godina i bio sam s Vojvodinom na pripremama u šibenskom Solarisu. U novinama sam vidio popis za sljedeću utakmicu. Mog imena nije bilo na spisku. Tada se u meni po prvi put nešto prelomilo, pukao sam zbog razočarenja i tvrdoglav kakav jesam, napustio tim. Tako je počela moja profesionalna navijačka karijera“, opisao je Kiza kako je kao tinejdžer postao Cigan (pogrdno ime koje su navijačima Zvezde dali navijači Partizana, ali se zadržalo u općoj upotrebi op.a). Zbog ljubavi prema klubu, kao tinejdžer se preselio u Beograd gdje i danas živi.

„Od ranih sedamdesetih pa sve do rat, gdje je išla Zvezda, na tribinama sam bio i ja. U jednom trenutku mi je postalo naporno non stop putovati na utakmice u Beograd i to mi je bio motiv da se preselim ovamo i upišem srednju školu“, nastavlja svoju priču Kiza koji u Beogradu živi od 1978.

„Tada sam svima plasirao da je razlog mog dolaska taj što mi je ćale umro i keva se ponovno udala, no pravi razlog je bio fudbal. Na početku sam živio na Senjaku. Tako sam se postavio jer sam htio da moji vršnjaci prema meni imaju respekt i uspio sam u tome. Na Senjaku su uglavnom živjela vojna lica i družio sam se s njihovim sinovima koje su očevi odgajali u strogoj disciplini. Kao gradska djeca bili su veće face nego ja, dečko iz provincije, ali su bili stisnuti. Nisu smjeli dugo biti vani, dovoditi društvo kući pa su u meni gledali ideal slobode“, priča Kiza koji si je u Beogradu ubrzo našao stan koji je Delijama služio kao navijačka baza.

Vojska uvijek navija za protivnički tim

„U to vreme na novom Beogradu su se gradili Blokovi pa su neki stanovi bili useljeni, a neki nisu. Šema mi je bila da idem tamo dvije, tri večeri i snimam. Uglavnom je radnička klasa useljavala u manje stanove, a oni najveći i najbolji bili su prazni. Ušao bih u stan na koji sam pikirao, promijenio bravu i živio tamo, dovodio ekipu, sve dok nas ne bi 'provalili'. Onda bi potražili novi stan i tako godinama. Opremali smo ih tako što bismo u podrumima zgrada pronašli stari namještaj, a netko bi uvijek od kuće donio pokoji komad pokućstva. Svaki dan smo imali žurke i bakanalije. Kako su se Blokovi gradili i useljavali, tako smo se i mi preseljavali u novoizgrađene zgrade“, prisjeća se Kiza svog stanovanja u Beogradu sve do odlaska u vojsku u Niš početkom osamdesetih. Ni vojni rok nije ga spriječio da navija. 

„U vojsci sam išao na sve utakmice Radničkog iz Niša. Vojska je uvijek navijala za protivnički tim, tko god je igrao. Želja, Dinamo, Hajduk, nema veze tko dođe, vojska uvijek navija za goste. Tada je Radnički igrao u Kupu Uefa pa sam oteo šal navijaču Feyenoorda iz Rotterdama. Bio sam u uniformi jugoslavenske vojske pa se nije previše bunio“, ispričao je Kiza koji se nakon vojske uselio na beogradsku adresu na kojoj i danas živi.

„Uselio sam kod jedne gospođe koja me tretirala kao unuka i ostavila mi stan kada je umrla. Kod nje sam živio bolje nego svi moji drugari. Gajba je bila u centru grada, a gospođa je voljela društvo, zabavu i tulum. Mogao sam da radim što god sam htio. Bio sam operisan od života, radio sam za džeparac i imao sam sve. Živio sam od danas do sutra i tako u krug, barem dok se nisam zaljubio u Sarajevu“, priča Kiza o svojoj prvoj ljubavi koju je upoznao na gostovanju Zvezde protiv sarajevskog Željezničara.

„Četiri godine je to trajalo. Noćnim sam vlakom išao iz Beograda u Sarajevo. Stigao bih tamo rano ujutro, ostao preko dana i onda se vraćao. Imao sam oko 20, ona 16 pa nije smjela izlaziti. Čekao bih ju poslije škole, prošetao s njom sat, dva i vraćao se večernjim vlakom u Beograd. Tu sam se sprijateljio s jednim vlasnikom buregdžinice i navijačem FK Sarajevo. Kasnije sam svaki puta kada bih došao tamo na gostovanja, spavao kod njega. Sarajevo je prije rata bio čudesan grad. Svi su bili raja i nije bilo važno tko je musliman, Srbin, a tko Hrvat. Kada je krenuo rat, mislio sam da je nemoguće da se zapuca i u Sarajevu“, priča Kiza i dodaje da je u Sarajevu po prvi puta osjetio da u Jugoslaviji žive različiti narodi i različite vjeroispovijesti.

„Bila je muslimanka. Meni to uopće nije bilo važno, a nije mi ni sada. Meni nije, ali njenoj obitelji je bilo. Kupio sam joj prsten, a to se shvatilo kao 'veridba'. Mogla je sa mnom da se zabavlja, ali kada je preraslo u ozbiljniju priču, kazali su joj da će je se odreći ako pođe za mene“, ispričao je Kiza koji je tada imao 26 godina. Drugi susret s nacionalizmom i podjelama doživio je autostopirajući kroz Hercegovinu.

„Stopom sam uvijek išao na more. Kod Bosanskog Novog skretao bih za Banja Luku pa Bugojno, Livno, Duvno, Mrkonjić Grad i Split. Do Banje Luke se stizalo bez problema. Od Banje Luke do Bugojna isto tako. No, nakon toga nije tako jednostavno. A u Livnu sam već hvatao bus jer kad se tamo obratiš nekome, odmah te pogleda iskosa i osjeća se neprijatnost. Jednom me tako pokupio kamiondžija iz Bugojnog, a Bugojno je tek tada dobilo tablice. Dugo je šutio dok smo se vozili, a onda me pitao 'znaš li ti 'đe su najveći ustaše? Znaš šta znači ova tablica?' Ja mu kažem, 'nemam pojma', a on će meni 'to ti znači Bugojanac ustaša, sad ću ti pokazati' pa me proveo kroz Bugojno i održao mi 'čas istorije', pokazivao mi zgrade NDH, zaposlenike Jasenovca i njihove kuće. No, sve se dobro završilo, ali sam od tada kod Livna uzimao autobus“, prisjeća se Kiza, koji za sebe kaže da je još uvijek 100% Jugoslaven kojeg je zateklo takvo 'faktičko stanje na trenu'. Ipak, svake je godine bez problema stizao do Splita u kojeg je bio zaljubljen baš kao i u splitski klub i prelijepe splitske djevojke. Ljeto bez Splita bilo mu je nezamislivo, a dugi je niz godina ljetovao kod jednog Torcidaša iz Supetra na Braču s kojim se pobratio.

„Na moru sam uvijek gledao da 'smuvam neku ribu' iz Hrvatske ili Slovenije. A i mi smo kod njih imali prođu. Da mi je netko rekao da ću '87. zadnji puta biti na hrvatskom Jadranu, rekao bih mu da me ne 'smara'. Ovo u Grčku što sad idem, ne računam pod more. Nije to više to“, žaluje Kiza koji se sa sjetom prisjeća vremena kada je za Zvezdu igrao jedan od njegovih najdražih Zvezdinih igrača- Robi Prosinečki. 

„Kroz život sam mnoge igrače koje vidim prvi put ocijenio da će napraviti karijeru. Tako je bilo i s Robijem. Odmah sam ga snimio, na utakmici Dinamo-Željezničar. Kakav je gol dao…. Majstorija čista! Zato me Ćira iznenadio kad je rekao da on nije talent za Dinamo. I kada je Robi bio trener Zvijezde, obožavali smo ga. Čitave tribine su mu skandirale kada je odlazio. Velika je to ljubav nas Delija prema Robiju. Uvijek će nam biti omiljen. Bio je ekstra igrač“, priča Kiza koji je 1991. propustio povijesne utakmice Zvezde u Kupu prvaka Europe (današnja Liga prvaka) jer se odrekao dokumenata kako ne bi bio mobiliziran u rat koji je predosjetio da dolazi.

„To se neće više ponoviti, ne za mog života, nego vjerojatno ni za života mojih unuka“, kaže Kiza te dodaje da je osim te jedina Zvezdina utakmica koju je propustio ona finala kupa s Hajdukom jer mu se tada rodila kći. Htio je da se zove Zvezdana, no kaže da se zamjerio bivšoj ženi jer je 'bio loš' pa mu želja nije uslišena.

„U subotu se igralo, a ja sam u petak došao vidjeti kćerku i ostao u Novom Sadu tri, četiri mjeseca. Bila je to prva Zvezdina utakmica koju sam do tad propustio“, priznaje Kiza koji je nedavno postao i djed.

Iako na prvu loptu Kiza djeluje kao opaki razbijač, zapravo je vrlo pitom tip. Na stadionu se, kaže, katkad mlatio, no ne podržava bezrazložni huliganizam današnjih navijača.

„I mi smo se tukli pesnicama. Malo oplaviš i to je to. Nije bilo gaženja i lomljenja kostiju kao danas. Cilj je bio protivničkim navijačima oteti zastavu i šal i tako poniziti protivnika. Bilo je i tada tuča, ali tuče su bile tuče, nitko nije nikada teže stradao. Tukli smo se sa svima, no u usporedbi s ovim danas, sve je to bilo dječja igra“, iskren je Kiza kojemu se ne sviđaju ni huškački istupi nekadašnjih vođa Zvezde u današnjim medijima.

„Vidim da neke vođe Delija forsiraju i u hrvatskim medijima i da pričaju svašta. Družio sam se s njima, i dobro ih poznajem. Oni sada pričaju neke priče koje nemaju veze s realnošću. Spominju da su od svih gradova gdje je Zvezda gostovala, najveće zlo i katastrofa bili Vinkovci. Kao, u Zagrebu je bila limunada, u Splitu kako tako, a u Vinkovcima na gostovanjima kod Cibalije, (tj tadašnjeg Dinama), da je bio najveći belaj i da su Delije jedva izvlačile živu glavu. Čitam to i ne vjerujem što čitam. Bio sam u Vinkovcima najmanje pet puta i bukvalno sam šetao gradom sa Zvezdinim obilježjima i nitko mi ništa nije napravio. Agresivni su bili isto kao i Novosađani među koje uđeš i poskidaš im šalove kao od šale“, pomalo se ljuti na navijačka pretjerivanja Kiza koji kaže da je najbolji Zvezdin vođa bio Toda. 

„Prije njega su bili Italijan i Robot, no oni su bili već stariji kada sam ja počinjao. Toda je za mene bio legenda i prvi je organizirao navijanje. On je za mene tata svih Delija. Nikada nije poticao agresivu na stadionu. Bio je pravi gospodin koji je na stadion odlazio u odijelu, u svlačionici se presvukao u dres, a potom opet u odijelo kada je utakmica završila“, prisjeća se Kizoni koji je u Zagrebu prvi puta gostovao početkom 80-ih kada je Zvezda igrala finale kupa s Dinamom.

„Bilo je to 83. ili 84. Bilo je 2:2, sjećam se te utakmice kao danas. Džemo Mustedanagić se povrijedio, a bile su već dvije izmjene i trener nije mogao da ga vadi. Šepao je po terenu i pozirao, nije mogao igrati. Ali, bio je korner za Dinamo, on se približio šesnaestercu i s tom jednom nogom na kojoj je stajao dao gol! Jee*ote, kakav je to gol bio, nismo mogli vjerovati“, uzbuđeno će Kiza koji mi kaže da tek kada se prisjeća svih tih igrača i utakmica shvaća koliko je 'mator'.

„Niko Kranjčar je sad već stari igrač, a ja se sjećam Cice kada je tek počinjao. Debitirao je na utakmici sa Zvezdom. Sjećam se i intervjua s njim u Tempu. Vlatko Marković, tadašnji trener Dinama je u tom intervjuu kazao kako jedva čeka da Cico napuni 16 godina i pa da napokon može debitirati“; smije se svojim godinama Kiza te dodaje da se u Zagrebu nikada nije osjećao neprijatno. Barem sve do 13. svibnja.

„U ranim 80-ima nas je murija pratila do stadiona, ali nije bilo tako čvrsto. Kako je vrijeme odmicalo i bližio se kraj, policije je bilo sve više. Moja iskustva nisu loša. Znao sam sresti Boyse u kafiću prije utakmice, popričati s njima i družiti se. Bilo je prepucavanja i zafrkavanja, ali to je to. Netko je naletio, ali ja nisam, i nije bilo ništa tragično. Nikada od njih nisam doživio ništa nasilno“, govori Kiza te dodaje da se nakon 13. svibnja 1990. nogomet na ovim prostorima zauvijek promijenio.

„U početku ništa nije slutilo na katastrofu. Sve je bilo uobičajeno, osim što je na stadionu bio malo veći broj Zvezdinih navijača nego obično. A i sjever je bio puniji. Jug je bio prazan, nema nikog. Prve provokacije su bile bezazlene i nisam htio sudjelovati u njima. Došao sam gledati utakmicu, a ne da se tučem. Uvijek dođem gledati utakmicu jer me zanima nogomet, a ne tučnjava pa izbjegavam tuču. Prije utakmice da bih mogao gledati utakmicu u miru, a nakon utakmice kako bih mogao u miru da se vratim kući. Nisam tražio kavgu iako sam se, priznajem na stadionima i tukao, palio baklje i otimao šalove. Nije da nije bilo toga“, prisjeća se kobnoga dana Kizo koji kaže da su vrlo brzo počele i prave tenzije. 

„Vidim da je sve krcato i da nema murije. To mi je odmah bilo sumnjivo. Ovakav susret, a murije nema. Murija je na susretima bila stroga. Uvijek se nađe neki pametnjaković koji utrči sa šalom, a oni ga premlate. Ovaj put su Cigani počeli preskakati na atletsku stazu, malte ne su došli do terena, a nikome ništa, što se nikad do tad nije dogodilo. To mi je isto bilo čudno, ali očito je dopušteno s ciljem da se maksimalno iziritira druga strana. Utakmica se bliži, dolazi murija. Zvezdini navijači probijaju kapiju i penju se gore. Tih prvih 10, 20 Dinamovih navijača je gadno naje*alo. Zgazili su ih. Sjever je na to ustao i krenula je katastrofa. Puca ograda, kreće sukob, a u sve ulijeće murija i bije Dinamove navijače. Nastaje opća bežanija. Prvi su zbrisali Zvezdini igrači. Od Dinamovih je Sedmica, Škrinjar ostao, Boban udario pandura, ostali su se povukli. Do pola igrališta ka sjeveru vodio se rat Dinamovih navijača i murije. I to ozbiljan rat. Utakmica je prekinuta, a oni su izašli. Mi smo još bili na stadionu, treba da izađemo, a vani nas čeka haos. Samo čuješ masu koja skandira i mislim si da ću se teško odavde izvući živ“, iskren je Kizoni.

„Mnogi Cigani se danas ku*če kad priča o tome. Kažu da smo im j*bali majku, ali nadrljalo je ovih dvadesetak Boysa kraj ograde. Ostatak je bio rat Boysa s murijom. Ja se na ku*čim. U*ro sam se. Pala je noć, a oni nas čekaju. Da nas izvedu žive iz grada na noge se digla kompletna zagrebačka, možda i hrvatska murija. Zaštitili su nas kao 'bele medvede'. Kasnije je bila frka i smijenjen je kompletan zagrebački policijski vrh s razlogom. Otad je sve počelo i nema šanse da je bilo slučajno, kada su 80% policijskog vrha u Hrvatskoj činili Srbi. Dovoljna je bila iskra da se sve zapali, a iskra je zapaljena tog dana“, govori Kiza koji dodaje da je tek tih dana na stadionu prvi puta vidio Arkana i da do tada nije bilo nacionalizama na stadionima, barem ne u takvom obliku.

„Sloba je došao na krilima nacionalizma. Mene su 80-ih hapsili prije utakmice Zvezda-Cibona (Cibona je tada bila nepobediva, igrao je Dražen) jer sam prije utakmice u kafani pjevao 'tko to kaže, tko to laže Srbija je mala'. Netko je to prijavio, murija je došla i uhapsila me. Čak sam i platio kaznu. Ne prođe ni pet godina, kad najednom u Beogradu se na svakom ćošku pojavljuju kokarde, četnička obilježja, zastave, šajkače… Milošević je to dopustio i ono što je bilo gušeno godinama, jednostavno je eksplodiralo. Prije toga, čim je netko, bio Hrvat ili Srbin počeo pjevati neku nacionalističku pjesmu na stadionu, jedan pandur bi ušao u masu i priveo ga. To danas kordon murije ne može da izvede“, govori Kiza koji nije htio ići u rat da ne bi morao pucati na komšije. Mobilizaciju i odlazak na ratište izbjegao je vještim manevrom.

„Ništa nisam prepuštao slučaju. Odjavio sam se iz vojnog odsjeka i više se nikada nisam prijavio. Bio je to veliki rizik, da su me tad 'navatali', naje*o bih. Odjavio sam se zapravo nekoliko mjeseci nakon utakmice u Maksimiru jer sam predosjetio što se sprema. Počeli su me zivkati na vojne vježbe. Zadužili su me, imao sam kući cijelu vojnu uniformu koju sam vratio jer je izdan novi raspored. Tražili su me tek '99. kada je izbilo na Kosovu. Tada mi je sudija prijatelj savjetovao da je bolje da se javim jer će raspisati potjernicu, ali nisu me mobilizirali ni tad“, prepričava Kiza koji je rat izbjegavao između ostalog i zato što se nije slagao s velikosrpskom politikom koju je propagirao Beograd.

„Bilo mi je suludo da Knin bude u Srbiji. To je bilo van svake pameti. Kako može Knin da bude u Srbiji? Kao, napravit će koridor s onim crijevom. O čemu se tu radi? Od prvog trenutka mi je bilo jasno da je to suluda stvar i u tome nisam htio sudjelovati. Ma kakvi. Nije bilo trika da me na takvo što natjeraju“, ispričao je Kiza koji kaže da se od čitavog ludila svjesno izolirao i da 'rat nije ni osjetio'.

„Potpuno sam se isključio iz svega. Nisam palio TV, slušao radio, ni čitao novine. Cirkulirao sam konstantno između desetak lokacija diljem Srbije i nigdje se nisam zadržavao dulje od mjesec dana. Radio sam kao roletar, a kasnije kao zaštitar na Adi i odlično zarađivao. Živo sam super. Stalno sam se kretao, skupljao pare i tako u krug. I bio sam konstantno pijan. Prvi put sam shvatio da se nešto dešava kada sam izašao na autoput kod Velike Plane i vidio nepreglednu kolonu traktora skroz do Beograda, kada je Oluja bila. Koloni nije bilo kraja. Nisam pojma imao što se dešava, a onda sam 'utripovao' da će i mene poslati na ratište kad me vide u koloni s izbjeglicama jer su to radili jedno vrijeme, te izbjeglice masovno lovili kao životinje i slali na najgore ratište. Kako sam rođen u Vukovaru, to nije bilo isključeno“, priča Kiza i dodaje da ga je najviše frka bilo na naplatnoj rampi prije Beograda jer je uvijek vozio mrtav pijan i u neispravnom autu.

„Jednom su me zaustavili u četiri ujutro, bio sam mrtav, no imao sam trik. U ustima bih topio čokoladu i taj njihov aparat to nije registrirao. Zaustavili su me jer mi jedno svjetlo nije radilo. Izašao sam vidno alkoholiziran (više od litru vinjaka sam popio), zimsko je vreme bilo. Pitao me policajac jesam li pijan i pošto su rolete. Rekao sam mu 'nemam pojma, ja radim za gazdu'. Odvezao me u postaju da duvam i rekao mi ako nisi ništa pio, puštamo te, ali ako jesi 'naj*bo si'. Daje mi alkotest i umire od smijeha. Ja dunem, a kad ono – nula. U pijanom ludilu mi je tako prošao čitav rat“, priznaje Kiza koji se danas rijetko druži s mladim navijačima.

„Ne razumijem mlađe generacije, koje nisu ni osjetile što je to rat, a gaje mržnju prema Hrvatskoj. Dvadeset i kusur godina poslije rata je ,a bliže smo novom sukobu nego miru. Klinci koji su rođeni nakon što je sve bilo gotovo, odrastaju zadojeni mržnjom. Propaganda radi svoje, a to nekome očito odgovara“, negoduje Kiza koji smatra da je svugdje u svijetu pa tako i u Srbiji novac uništio istinski nogomet, ali i navijanje. 

Kiza je na stadionu na Marakani, naravno, gledao i okršaje Zvezde u Ligi prvaka (pokazuje mi video s tribina Marakane). 

„Vikali smo 'fuck you Neymar, fuck you Cavani, fuck you Mbappé, fuck you PSG'. Vidi, na istoj sam poziciji kao i uvijek“, kroz dječački osmjeh mi priča Kiza dok gledamo video sa stadiona. Atmosfera s utakmice s Paris Saint Germainom nije ništa u usporedbi s onom protiv Kolna, dodaje.

„Čitave tribine vikale su 'dojče švajne'. Bilo nas je oko 80 tisuća, a onda smo se podijelili. Sjever je vikao 'deutsche', a jug 'Schweine'“, priča Kiza koji prati i hrvatsku ligu za koju kaže da je 'isto sra*je kao i sprska'.

„Nije to više to. Nema više tog naboja, osim kada igraju Dinamo i Hajduk. Stadioni su vam nešto bolji od naših. Kod nas u superligi igraju selendre na livadama. Pola superlige su gradovi bez 100 000 stanovnika. Smiješno je to“, kaže Kiza koji redovno prati sportska zbivanja u Hrvatskoj, a dok razgovaramo kod njega u stanu, na TV-u je prijenos svjetskog rukometnog prvenstva.

„U fudbalu ste tri svjetlosne godine ispred nas. I u rukometu. Manja ste zemlja od nas, a u sportu deset puta bolji. Mamić je za mene šmeker. Slušao sam ga u Beogradu kada je bio, dva sata je drobio. Ali iskreno priča sve. On neće prodati igrača ispod 10 milijuna. To je za bilo kojeg srpskog igrača misaona imenica. Normalno je da uzme procent, što je tu sporno“, brani Mamića Kiza koji još uvijek nije prežalio raspad bivše države i propast domaće lige. Međutim, smatra, još uvijek ima nade.

„Mene ovaj rat nije poremetio. Nemam ni m od mržnje ni prema kome, niti sam ju imao. Kada vidim Hrvate, vrati me 25 godina unatrag i osmjeh mi zatitra na licu. Sport nas spaja kao i zajednička ljubav koju neki pogrešno tumače kao mržnju.“

default

Slavni fudbaler je na ovaj način još jednom pokazao koliko srce ima i koliko je human

Iako brojni sportisti ponosno pokazuju svoje tetovirano telo, to nije slučaj kod uspešnog Kristijana Ronalda (31).

Naime, fudbaler je priznao da nema tetovaže jer često donira krv.

Tetoviranje je smatrano rizičnim zbog mogućnosti zaraze bolestima poput hepatitisa B ili C i unakrsnih infekcija. Uzrok zaraza uglavnom su loša sterilizacija, dezinfekcija i neprofesionalnost tatu majstora.

Zbog toga tetovaže utiču na podobnost davaoca krvi, a Ronaldo tvrdi da zato nikada na ovaj način neće ukrasiti svoje telo.

Fudbaler je često na udaru javnosti zbog arogantnog stava, ali već godinama donira ogromne iznose i pomaže deci oboleloj od teških bolesti.

Prošle godine proglašen je najhumanijim sportistom godine, a u junu 2016. u dobrotvorne svrhe donirao je 600.000 evra od UEFA-ine Lige Prvaka.

Nakon pobede Portugala na Evropskom prvenstvu izdvojio je 275.000 funti za organizaciju koja pomaže deci oboleloj od raka.

Fudbalski klub Obilić, nekadašnji lični projekat Željka Ražnatovića Arkana, osvojio je pre dvadeset godina svoju jedinu titulu i to prvaka Jugoslavije u fudbalu. Malo je poznato da je tada izbila velika svađa između Arkana i tadašnjeg predsednika skupštine OFK Beograd, poznatog glumca Ljubiše Samardžića.

Slavni glumac je o tome pričao u emisiji "TV lica kao sav normalan svet".

- Iznenadio sam se da će se automatski namestiti ta utakmica. Bilo je to 1998. godine kad je Obilić bio prvak države. Sećam se kao danas, sudija, neću mu spominjati ime, svira nepostojeći prekršaj ispred njihvog gola. Stalno svira za Obilić - priča Samardžić i dodaje: "U 15. minutu oni daju gol. Završi se utakmica 1:0 i ja uđem u svoju sobu. I odjednom svi nahrle, prvi Arkan pa ovi njegovi iza".

Kako kaže, tu je odmah krenuo na Arkana: "Slušaj Arkane, ti govoriš o viteštvu?! Gde ti je viteštvo? Zar ti misliš da se tako pobeđuje - nepostojećim penalom. To se tako ne radi. Savest će te peći zbog ovoga".

Arkan ga je, priseća se Ljubiša, pogledao u lice i samo odjednom kaže: "Evo ti ruka, imaš pravo. Ovako se ne pobeđuje".

Tu je počela Arkanova predstava. Telefonski je dao otkaz treneru Okuki, kaznio ga s 3.000 maraka, a i igračima je odrezao identične kazne.

- Sutra su svi mediji pisali šta je Arkan napravio, ali je Obilić ipak postao prvak te godine - ispričao je Ljubiša Samardžić.

default

Crvena zvezda je ove sezone po prvi put igrala tako dugo očekivanu Ligu šampiona. 

Imala je Zvezda velike šanse, očekivalo se da je Dinamo Kijev taj klub, smatrali su da mogu proći Bajer, posmatrali smo kako se navijači tuku protiv policije kao na Lokomotivi. 

Konačno je posle toliko godina došao Salcburg, a potom Liverpul, Napoli, PSG...

Izgleda da je Zvezda postala moćan evropski klub koji želi da se ustali među nabrojane velikane. 

Neverovatno zvuči da će od leta u Crvenoj zvezdi igrati član Real Madrida! Da, baš tog velikog Real Madrida. 

Zvezda Terzić je ponovo odigrao odličnu napadačku akciju i obezbedio potpis velikog talenta kraljevskog kluba. 

Sačekaćemo prelazni rok kako bi videli ko je taj ofanzivni vezni igrač koji iz Reala dolazi u Zvezdu. 

Zvezda je u svojoj istoriji imala mnogo promašaja kada su u pitanju pojačanja, ali jedno od najvećih bio je Eli Babalj, koji je doveden iz Australije u eri dok je trener kluba bio Robert Prosinečki.

Babalj je tada najavljivan kao „novi Mark Viduka“ australijskog fudbala, a zbog konstitucije, kao i porekla sa Balkana (rođen u Sarajevu 1992. godine), navijači su ga prozvali „Zvezdin Ibrahimović“.

Ali, Eli se nij naigrao na Marakani, ali ni kasnije u svim klubovima u kojima je igrao. Za šest godina dao je samo jedan gol, iako igra napadača.

Plaćen je tada za Zvezdine uslove ogromnih 350.000 evra, ali je posle 6 meseci vraćen u Australiju. Za Zvezdu je odigrao šest utakmica i dao jedan gol, protiv Smedereva 29. septembra 2012. godine.

Po odlasku sa Marakane karijeru je nastavio u Holandiji, gde ga je kupio AZ Alkmar, ali ga je ovaj klub često slao na pozajmice. Igrao je i u Češkoj, pa čak i u Iniji, da bi na kraju 1. januara ostao bez kluba, nakon neuspešne epizode u ekipi ATK iz Indije.

Ipak, ni tako očajna statistika (koja je uzrokovana i povredama), nije smetala Brizbejn Roaru da ga angažuje pre nekoliko dana.

Babalj je potpisao za 9. tim A lige u Australiji (ukupno ima 10 ekipa), a za vikend je ušao u istoriju kluba kao 150. igrač koji je nastupio za ovaj tim u najvišem rangu australijskog fudbala.

On je meč počeo u startnih 11, ali ponovo nije uspeo da zatrese mrežu. Izašao je iz igre u 66. minutu. Njegov tim je na kraju poražen sa 2:1, a Babalj se nije našao u ozbiljnijoj šansi, iako je imao jedan pokušaj kada nije najbolje zahvatio loptu, što možete videti i u priloženom snimku.

Samo ime kluba "Hajduk" dosta govori o poreklu. Naime, hajduci po Dalmaciji i Istri bili su poznati Srbi koji se pominju i u narodnim srpskim knjigama

Fudbalski klub Hajduk iz Splita osnovali su Srbi iz Dalmacije! Ta istorijska činjenica svesno je zataškavana i menjana tokom 102 godine koliko postoji klub.

"Bile" su 1911. godine osnovali braća Fabijan i Luka Kaliterna, Lucijan Stela, Vjekoslav Ivanišević, Ivan Šakić. Pre Drugog svetskog rata sve Kaliterne su bili Srbi, Lucijan Stela je bio Srbin katolik, dok su Šakići i Ivaniševići pre rata bili Srbi, neki katolici, a neki pravoslavci, prenosi blog portal Hajduksrbija.

O srpskom poreklu braće Kaliterna postoje dokazi u knjigama Austrougarske, gde piše da su oba brata hapšena zbog srbofilije i širenja velikosrpske propagande tokom Prvog svetskog rata.

Ono što se potpuno prećutkuje jeste činjenica da su u osnivanju Hajduka učestvovali i studentsi srpske nacionalnosti koji su u tom periodu studirali u Beču i Pragu. Među njima su Blažo Primorac, Borislav Primorac, Đorđe Matavulj, Nikola Matanović, Pavle Janković, Filip Radović, Filip Janković, Jovan Divac, Novica Davnić, Branko Vuković.

Prećutkuje se i činjenica da su logističku i materijalnu pomoć za osnivanje kluba studenti dobili od organizacije "srpska zora".

Samo ime kluba "Hajduk" dosta govori o poreklu. Naime, hajduci po Dalmaciji i Istri bili su poznati Srbi koji se pominju i u narodnim srpskim knjigama, poput Stojana Jankovića, Iva Senjanina, Ilije Smiljanića, Ive Golotrba, Komnena Barjaktara...

Hajduk prvih godina igrao u crveno-plavo-beloj kombinaciji, ali je Austrugarska to zabranila pa su igrači Hajduka morali da igraju u potpuno beloj opremi.

Takođe, Hajduk prvih 30 godina postojanja, odnosno sve do 1941. godine nije imao grb na dresu. Prvi put grb im je stavio tadašnji režim Ante Pavelića, odnosno Nezavisna država Hrvatska (NDH).

Još jedna činjenica u prilog ovoj tezi je podatak da je od 1913. godine predsednik Hajduka bio Budislav Grga Anđelinović. Anđelinović je 1915. godine zbog prosrpskog govora prilikom obeležavanja Kosovskog boja u Zadru osuđen na tri godine robije od strane Austrougarskog režima.

Anđelinović je po završetku Prvog svetskog rata, kao šef policije u Zagrebu, komandovao policijom koja je ugušila pobunu hrvatskih vojnika 5. decembra 1918. godine na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Vojnici su protestvovali protiv odluke o osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, donetoj 1. decembra u Beogradu.

Anđelinović je tokom Drugog svetskog rata pisao je tekstove u Srpskom glasniku iz Kanade i četničkom listu "Novosti". Ipak, ono najzanimljivije za njega je da je tokom tog rata bio jedan od pomagača Vojvode Momčila Đujića.

Iz svega ovog može da se izvede zaključak da je istorija početaka Hajduka usko povezana sa Srbima iz Dalmacije.

Vremenom je deo te istorije zaboravljen, a deo namerno prikriven, pa je danas uobičajeno da se sa stadiona "Poljud" čuju ustaški pokliči poput "Za dom spremni" ili "Srbe na vrbe".

default

Kljajević je ranije došao do zaključka da neki poznati Hrvati poput Marka Perkovića Tompsona, Olivera Dragojevića ili Zdravka Mamića takođe imaju srpsko poreklo

Srpski istoričar i etnolog Božidar Kljajević, jedan od najpoznatijih poznavalaca srpske istorije i rodoslovlja, analizirao je poreklo igrača hrvatske fudbalske reprezentacije koji su igrali na Svetskom prvenstvu u Brazilu i došao do zaključka kako su većina srpskog porekla.

Kljajević se poreklom srpskih rodova bavi preko 40 godina, na temelju metoda rada akademika Jovana Cvijića. Ranije je došao do zaključka da neki poznati Hrvati poput Marka Perkovića Tompsona, Olivera Dragojevića ili Zdravka Mamića imaju srpsko poreklo.

Analiza hrvatske fudbalske reprezentacije po Kljajeviću izgleda ovako.

PLETIKOSA (PLETIKOSIĆI) žive u Rupama, katolici, ima ih i pravoslavnih i slave Sv. Nikolu, starinom su iz srpskog plemena Bjelopavlića u Crnoj Gori, čiji rodonačelnik je bio Pavle Pletikosa koji je učestvovao u boju na Kosovu 1389. godine. Slave Sv. Đurđa. Pletikose se kasnije javljaju u Boki i Dalmaciji.

SRNE vode poreklo od srpskog plemićkog roda MALIŠEVCI (MALEŠEVCI) – staro plemićko bratstvo, stanovalo u selu Malina, na putu Trebinje-Bileće, a kasnije su se proširili i na druga sela. Rodonačelnik ovog velikog bratstva je bio Maleš vojvoda, koji je došao sa porodicom posle „kosovske razure“ pa su se razišli bojeći se turske osvete, jer su bili ubili zloglasnoga pašu.

ĆORLUKA pravoslavni i katolici, doselili su iz Popova, a ima ih po raznim selima Hercegovine, slave Sv. Jovana. Porodično predanje kaže da su bratstvo Đorluke od bratstva MASLEŠA, a rodonačelnik im je bio predak ćoravi Luka, koji je imao tri sina, jedan je ostao u Popovu, a dvojica su otišla u zapadnu Hercegovinu, odakle su se selili dalje. Bratsvo Masleše žive u Tulju (Popovo), starinom su od srpskog bratstva NIKOLIĆI iz Ozrinića, kraja u Katunskoj Nahiji. Nekada Masleše zovu i bratstvo ŠKALjIĆI, ranije su slavili Sv. Jeremiju, a kasnije su uzeli Sv. Jovana, kao i većina porodica u selu, naravno iz ekonomskih razloga.

VRSAJKO (VRZAJKO) slave Sv. Jovana i Sv. Jovana, porodica srpskog roda. MILICA GRKOVIĆ u Dečanskoj hrisovulji nabraja: „Među imenima stanovnika Dečanskog vlastelinstva bila su popularna starobalkanska  imena:  Barbat,  Bukur,  Bun,  Vrsajko,  Vrsal,  Dronun, Mazoje, Pelegri, Šarbai itd.“

KOVAČIĆI muslimani, žive u Stocu, doselili su od Trebinja, ima ih u selu Turčinovićima u Širokom Brijegu, tamo su katolici, a tamo su doselili od Bileća, slave Sv. Jovana. Ima ih u sve tri vere. Oni u Turčinovićima kažu da su iz Dalmacije, po jednima su od srpskog bratstva IVIĆA i slavili su Sv. Iliju, a po drugima od srpskog bratstva KOVAČEVIĆA iz Grahova, pa su skratili prezime.

JELAVIĆI katolici, doselili su s Vrgorca oko 1700. godine. Bratstvo Jelavići vode poreklo od staroga srpskog roda MACURE – JELAVIĆI živeli u selu Zmijinac, na Pelevom Brijegu, u Kučima, stari rod. Odatle su ih davno isterali bratstvo Baljevići, iselili su se preko Hercegovine u Dalmaciju.

RAKITIĆI (RAKETIĆ) žive u Zadru i zaleđu, slave Sv. Arhanđela, pojavljuju se kao prosvetna porodica krajem 19 veka, ima ih i u Kanjanima, Miočiću, a najbrojniji su u Mokrom Polju. Kažu da su se doselili iz Bosne 1692. godine, slave Sv. Nikolu. Ustvari oni su ogranak bratstva VLADOJEVIĆA iz Hercegovine, pravoslavni rod, nekada živeli u Mirilovićima. U Drobnjaku postoji bratstvo Raketića koji su od ove familije, žive u Dobrim Selima, doselili su iz Banjana starinom, odselili preko Pive. Staro prezime im je bratstvo Vladojevići.

MODRIĆI (Podgorje, Senj, Otočac, garšički, čazmanski, bjelovarski, vinkovački, županjski, đakovački, našički, požeški i valpovački kotar) žive u Korlatu i Zatonu Obrovačkom, dobili prezime po Modrinom Selu odakle su nekada došli 1689. godine iz srednje Dalmacije (iz Bukovice) kada su naseljene srpske porodice.

PERIŠIĆI – doselili su iz Dračeva, poreklom su iz Riđana nikšićkih, ranije su se zvali bratstvo MIHOJEVIĆI, a još starije bratstvo RADIŠIĆI. Poreklom su iz Riđana nikšićkih, odakle su došla tri ili četiri brata. Od te braće Luka je ostao u Mrkonjićima i od njega su bratstvo LUČIĆI, Radule se naselio u Tuljima i od njega su bratstvo RADULOVIĆI, a treći je Mihailo od koga su bratstvo MIHOJEVIĆI. Ostala bratstva su ogranci Mihojevića.

MANDŽUKIĆI došli početkom 19 veka iz Hercegovine. Najstarije poreklo im je iz srpskog plemena Pipera u Crnoj Gori. Imaju rođake u okolini Bijelog Polja, bratstvo MANDŽUKE.

REBIĆI (REBA) katolici i pravoslavni, slave Lazarevu Subotu, srpski rod iz Hercegovine. Starinom su od pravoslavnih prezimenjaka čija starina je od bratstva KRIVOKAPIĆA-BATINIĆA, i kojih ima dosta naseljenih u pljevaljskom kraju. Oni koji su ostali u Hercegovini primili su islam i katoličanstvo. Starinom su od srpskog bratstva BATINIĆA-KRIVOKAPIĆA. Starinom su iz Hercegovine iz krajeva između Nikšića i Bileća, gde su formirani sredinom 16 veka, kada je počelo da slabi staro bratstvo Batinića i kada su u to bratstvo ženidbenim vezama ušla nekolika bratstvenika Krivokapića. U dalmatinsko selo Baljke su se doselili iz sela Baljaka kod Bileća. Srodni sa ostalima koji slave ovu slavu. Svi su ogranak velikog roda BATINIĆA-KRIVOKAPIĆA.

KOVAČI katolici i pravoslavni, žive u Šibeniku i zaleđu, doselili su iz Hercegovine od tamo brojnih srpskih bratstava sa ovim prezimenom. Kovača ima od bratstva Deretića, od bratstva Vujačića ili Kovačevića, od bratstva Radišića, i od bratstva Baćovića (Banovića).

Supruga holandskog defanzivca, novom se “vozilicom” nedavno pohvalila i na Instagramu, a fanovi su pohvalili i automobili i njen izgled koji je besprijekoran.

Lijepa Sarajka nastanjena u Velikoj Britaniji svog je supruga, osim novog automobila, nedavno koštala i utakmice koju nije odigrao zbog odluke predsjednika kluba Paula Lamberta koji je ga je kaznio zbog večernjeg provoda s Nerminom noć prije utakmice.

“Domaćica iz Cheshirea”, kako se opisuje na Instagramu, živi pravim životom žene fudbalera te uživa u luksuznom životu kojim se često hvali na društvenim mrežama. Pokrenula je i video blog

Holandski fudbaler i standardni član Stoke Cityja Erik Pieters, boravio je u glavnom gradu BiH. Razlog Pietersovog boravka u Sarajevu je Nermina Mekić.

Fudbaler Stokea prije dvije godine sklopio je brak sa Bosanskom, a supruga mu je odlučila pokazati ljepote Sarajeva, kojim je Pieters ostao oduševljen. Uživao je u ćevapima na Baščaršiji i pogledu na grad iz restorana Park prinčeva.

Inače, u jednom intervjuu, Erik Pieters je otkrio da je Bosanka Nermina Makić, razlog njegovih dobrih partija na zelenom terenu.

Nermina Mekić je foto model i manekenka. Rođena je u Sarajevu 1990. godine. Tokom rata, porodica Nermine Mekić izbjegla je iz Sarajeva i kutak za mirniji život pronašla je u Holandiji, gdje je Nermina završila svoje školovanje. Danas sa svojim izabranikom živi u Engleskoj.

Strana 1 od 4

Novosti dana Politika Ekspres 

Ekspres Politika predstavlja online magazin sa osvrtom na dnevno političku situaciju u Srbiji i svetu. Ovaj online news portal nije ni u kakvoj vezi sa kompanijom Politika AD koja se bavi izdavanjem magazina: Bazar, Politikin Zabavnik, Ilustrovana Politika, Viva, Svet kompjutera, Mali Politikin Zabavnik, Enigmatika i Razbibriga, kao i dnevnih novina Politika i Sportski žurnal, a koje izlaze pod firmom Politika novine i magazin. Politika Ekspres Online predstavlja poslednji pravi tabloid u Srbiji koji se nalazi među TOP 50 najčitanijih sajtova u Srbiji

Go to top