LEGIJA SE OBRATIO IZ ZATVORA: Pustite me na slobodu da okupim JSO. Za 48 sati bi Kosovo bilo naše! (VIDEO)

Milorad Ulemek Legija je optužen na maksimalnu kaznu zbog zavere protiv države i kriminalnih aktivnosti. I pored toga što je svestan da nikada neće izaći napolje, mnogo ga je pogodila trenutna situacija na Kosovu gde Albanci maltretiraju goloruk srpski narod.

Tim povodom, rešio je da se obrati javnosti kratkim saopštenjem, koje su prenel njegove bivše kolege iz JSO. 

"Da sam na slobodi, za 24 sata bih okupio JSO, a za 48 sati bi Kosobo bilo naše, a onda bih se vratio ovde u zatvor gde sam sa ponosom ušao. Pustite me na 4 dana", poručuje komadant Legija iz zatvorske jedinice gde je smešten i dodaje: "Videli ste kako izgledaju njihovi tzv. specijalci i koliko su obučeni. Jedan Srbin je golim rukama uspeo da ga nokautira. Kod nas u jedinici, ne bi stigao ni da zamahne rukom već bi bio na podu".

Naravno, ne treba praviti senzaciju od izjave Ulemeka, jer je svima jasno da bi srpska vojska trenutno mogla da zauzme Kosovo. Sigurno je da nam novi rat ne treba i da mladi treba odrastaju u miru i prosperitetu. Međutim, očigledno nam to neki drugi ljudi ne daju, koji ne misle dobro našoj zemlji. Pozivamo na smirivanje situacije. Mir je jedino rešenje.

ma filmova, a ima i knjiga u kojima se glavni junak, kad se nađe iza rešetaka, prisjeća svog života od djetinjstva, dječaštva, mladosti pa do onog što ga je dovelo u zatvor. Da li će se isti postupak primijeniti kada na red dođe romansiranje biografije Milorada Lukovića Legije – kritičko ili apologetsko, svejedno – ostaje da se vidi. Trenutno, neosporno je samo to da se nalazi u Centralnom zatvoru u Beogradu. Legija je rođen je 15. marta 1968. (mada se kao godina rođenja navodi i 1965) u Beogradu kao Milorad Ulemek. Porodica mu je – otac Milan, podoficir JNA, i majka Natalija, domaćica – porijeklom iz sela Pecka na Kordunu, Hrvatska. Kakav je Milorad bio kao klinac? Svjedočenja se razlikuju. Prema dijelu ljudi koji su ga poznavali u to vrijeme, riječ je o normalnom dječaku, sa normalnim brigama, koji pohađa muzičku školu i koga zovu Miša. Drugi pak navode da je veoma rano pripadao grupi tinejdžera iz okoline hotela "Jugoslavija" na Novom Beogradu gdje je stanovao, s kojim se nije bilo uputno družiti, a još manje kačiti. Izvjesno je samo to da je Legija, tada s nadimkom Cema, u jednom trenutku upao u loše društvo: školske knjige i muziku zamjenjuje tegovima od cementa, trbušnjacima i sklekovima, "važnim" držanjem i snovima o lakoj lovi. Učestvovanje u pljački Elanove prodavaonice na Novom Beogradu i bijeg iz zemlje da bi izbjegao hapšenje nekako su bili logičan slijed stvari.

Prema nekim navodima, kratko je okušavao sreću u Londonu, a onda je, zahvaljujući bicepsima i fizičkoj snazi, našao posao u Parizu kao izbacivač u nekom noćnom klubu. Tu je, u jednoj tučnjavi, iz nehata, ubio čovjeka. Oslobođen optužbe za ubistvo ali pod prijetnjom deportacije i zatvora u Jugoslaviji, Cema je jedini izlaz vidio u francuskoj Legiji stranaca. O tome šta je u Legiji stranaca radio podaci su, opet, proturječni. Legija stranaca o svojim aktivnim i bivšim pripadnicima nikad ne daje obavještenja preko telefona, a kada je riječ o pismenom putu, sve je samo ne ažurna. Informacije da je kao legionar proveo sedam godina, da se borio u Čadu, na Bliskom istoku i slične potiču od samog Legije; ako je rođen 1968, u Legiju stranaca nije mogao stupiti prije 1987. Prema jednoj verziji, Cema je četiri godine proveo u ''6eme Régiment Etrangér de Genie'' (6 REG). Ova jedinica formirana je 1. jula 1984, u kasarni St. Morice I'Ardoise, Avinjon; činila su je dva bataljona – CCS & Combat (750 inžinjeraca, specijalista i građevinaca). Prema drugoj, Milorad Ulemek je od 1988. do 1992. u činu narednika služio u 4. bataljonu "2eme Régiment etrangèr des parachutistes" u Calviju na Korzici (bataljon specijalizovan za sabotaže, diverzije i snajpersku borbu). Iz verodostojnog francuskog izvora "Vreme" je dobilo informaciju da Legija za Legiju stranaca ima status dezertera. O tome kada se pojavio u Srbiji podaci se, opet, ne slažu. Jedni tvrde da je to bilo u jesen 1991, drugi pak da se na poziv strica, Mihajla Mileta Ulemeka, "pukovnika" Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, priključio ovoj paravojnoj formaciji početkom 1992.

U Arkanove Tigrove Milorad Ulemek, sada već zvani Legija, unosi strojevu obuku, dril i razne vrste "tradicija" iz Legije stranaca; priča se da je u kasarni SDG-a u Erdutu imao kamenčinu sa natpisom "gospodin disciplina", čija je svrha bila da ga neposlušni kilometrima nosaju u ruksaku i da ga je kasnije, poslije povlačenja, prenio u bazu Jedinice za specijalne operacije u Kuli. Njegov odnos prema Arkanu opisuju kao mješavinu poštovanja i opčinjenosti likom i djelom Komandanta što je često bilo puko oponašanje. U svakom slučaju, kao operativni komandant Tigrova, ratuje u istočnoj Slavoniji, Krajini, Bosni i Hercegovini...

Ratni put Arkanove SDG predmet je izučavanja i optužnica Haškog tribunala; međutim, mnogi koji su ga upoznali u tim vremenima Legiji ne osporavaju veliku ličnu hrabrost. Uz Arkana Legija nije samo ratovao već je ulazio i u razne vrste biznisa, kako u istočnoj Slavoniji i Republici Srpskoj tako i u Srbiji; na primjer, sredinom devedesetih "držao" je diskoteku Zombi u Beogradu. Iz samo njemu znanih razloga, Legija 1994. na vjenčanju svoje prezime mijenja za ženino – Luković. Taj brak će biti kratkotrajan. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma okončavaju se ratovi u Bosni i Hrvatskoj: Legija, za razliku od svog Komandanta ne prelazi u civilstvo. Od 1996. zamjenik je komandanta Jedinice za specijalne operacije Franka Simatovića Frenkija; MUP Srbije mu priznaje čin pukovnika koji je imao u SDG-u – što nekako dođe i logično, jer bar polovinu sastava JSO-a u to vrijeme čine "arkanovci". Tokom 1997. Legija de iure preuzima komandu nad Jedinicom a, nakon Simatovićevog penzionisanja, početkom 1999. postaje i de facto njen komandant. U tom svojstvu ratuje na Kosovu 1998/99. i, kako se tvrdi, bio je jedini čovjek nakon smjene načelnika Resora državne bezbjednosti Jovice Stanišića koji je ostao i u kolegijumu novog načelnika – Radomira Rade Markovića.

Njegovo iskustvo iz ranijih godina izgleda da je tada na posebnoj cijeni: atentat na Ibarskoj magistrali, ubojstvo Ivana Stambolića i još vjerojatno mnogo toga svjedoči da je bio glavni "čistač" bračnog para Milošević–Marković. Legiju nitko nije opisao kao budalu: Peti oktobar 2000. dočekao je svjestan da je Miloševićev režim neodrživ i da mora na vrijeme promijeniti stranu: poznati su njegovi pregovori sa Zoranom Đinđićem, održani 4. oktobra 2000. godine uveče, u blindiranom džipu parkiranom ispred zgrade u ulici Admirala Geprata, iz koje će dve i po godine kasnije premijer biti ubijen. Legija je tada pokojnom premijeru rekao da ima naredbe za likvidaciju liderâ DOS-a, ali da će JSO biti na strani građana ukoliko ne bude napada na nju. Poslije formiranja Đinđićeve vlade, Jedinica i njen komandant uživali su javnu pažnju i poštovanje novih vlasti. Međutim, nakon hapšenja Rade Markovića u februaru 2001, kada je prvi put nagovješteno da bi JSO mogao biti rasformiran, za Legiju su počeli problemi. Naime, iako mlake i mlohave, mnoge istrage o raznim zločinima i profesionalnim ubojstvima, poput atentata na Ibarskoj magistrali, vodile su ka Legiji; pored toga, Jedinica nije bila samo duga ruka RDB-a već i važna mašina za pravljenje para u rascvalom svijetu organiziranog kriminala.

Poslije ubojstva Arkana u januaru 2000, Legija je stekao nove prijatelje – Dušana Spasojevića Duću, Mileta Lukovića Kuma i ostalu družinu iz Zemunskog i Surčinskog klana. Navodno, do poznanstva je došlo preko Legijine druge supruge, inače udovice jednog "oficira" SDG-a. U svakom slučaju, koristeći Jedinicu koja je odgovarala samo njemu i koja je bila bez praktično ičije kontrole, Legija je postao ortak u biznisu s drogama, otmicama, ubojstvima... Ipak, JSO uprkos sve većem podozrenju Đinđića i nekih drugih u njegovoj vladi i dalje obavlja posebne zadatke kao što je slamanje pobune na području općina Bujanovac, Medveđa i Preševo ili hapšenje Slobodana Miloševića... Međutim, Legija nije više onaj "stari". Već nekoliko godina pravio je razne ispade po kafanama i diskotekama, trudeći se da postane gradski, mangupski mit. Postrojavao je tako vlasnike skupih automobila, postavljao slike Radovana Karadžića uz prijetnju gazdama da, ako im je neko jači pokuša skinuti, zovu njega, a ako se na to osmjeli neko slabiji, da je brani, šamarao vlasnike kafana i splavova ukoliko su maltretirali konobare, ostavljao velike bakšiše tim istim konobarima, ali se i iživljavao na njima ukoliko ga ne bi poslužili kako treba (čaša "džek denijelsa" bez leda kao "stražar" – ona se nikad ne dira; druga čaša "džeka" sa ledom iz koje se pije; konzerva "red bula" sa lijeve strane – čaša za "red bul" sa desne), pucao u tavanice, ali i oko ljudi prislonjenih uza zid... Podriven alkoholom i drogama, do grla sa Spasojevićem u klasičnom organiziranom kriminalu, Legija najprije pali diskoteku u Kuli, poslije čega tobože biva suspendiran, a nakon pucnjave na rođendanu Svetlane Cece Ražnatović u klubu "Stupica" i trodnevnog pritvora napušta Službu i postaje penzioner. Sve to nipošto ne znači da se Legija smirio.

Njegov krug prijatelja i poznanika iz bivše i tadašnje vlasti je značajan, velik i uticajan; posredovanje između mafijaških klanova, biznismena i vlasti traži se iz dana u dan i iz noći u noć; moć u policiji i Službi mu je neokrnjena pa po mjeri svojih interesa jedanput "hrani" jedan dio posvađanog DOS-a, drugi put drugi; konačno, momci iz Jedinice i dalje su mu lojalni do imbecilnosti, a "biznisi" zemunskog klana ne znaju za granice profita... U BMW-u, s pratnjom dva "Pucha" i kontrapratnjom, s cijelom četom tjelohranitelja iz Jedinice, Legija je krstario gradom i činilo se da je nedodirljiv. Kada su ga za ubojstvo četvorice funkcionera SPO-a na Ibarskoj magistrali osumnjičili zastupnici porodica oštećenih, Tužilaštvo nije smatralo da postoje čvrsti dokazi.

Na suđenju za ovaj zločin, u trenutku kada je Legija po drugi put saslušavan kao svjedok, odigrala se (8. novembar 2001) oružana pobuna JSO-a u njegovoj režiji. Kao povod je iskorišteno učešće Jedinice u hapšenju braće Banović po zahtjevu Haškog tribunala; u osnovi radilo se o Legijinoj potrebi da se obezbjedi i zaprijeti. Dobio je sve što je tražio: njegov organ bezbjednosti iz Jedinice Milorad Bracanović postao je zamjenik šefa Službe, a JSO je od 15. novembra 2001. transformiran u resque unit i stavljen pod direktnu ingerenciju ministra unutrašnjih poslova, odnosno Vlade Republike Srbije i pod komandu načelnika Resora javne bezbjednosti, general-pukovnika Sretena Lukića. Treba li reći da nitko nikad nije kažnjen za ovaj puč i da je odnos prema pobuni, to jest Legijinim interesima, bio povod za jedan od najžešćih sukoba unutar tadašnjeg DOS-a, odnosno savezne i republičke vlasti. "To uopšte nije bila pobuna", izjavio je Legija. "Da je to bila pobuna, ja ti garantujem da bi te večeri sve vladine prostorije i organizacije bile zauzete, a da oni to ne bi ni primetili." Koliko je bilo istine u njegovim riječima, svjedoči i to što su gotovo svi članovi obezbjeđenja Vlade Srbije u tim kritičnim danima napustili zgradu.

Ovaj stil života i sve što je nosio krili su u sebi i klicu propasti. Posebno nakon oružane pobune Jedinice, Zoran Đinđić je u Legiji i zemunskom klanu sve više vidio nekoga tko napada ne samo svaku vlast u Srbiji, već i samu supstancu države; njihova bahatost nije znala za granice. Dragoljub Mićunović kaže da mu je svojevremeno Đinđić rekao da – kada bi JSO htjeo da ih otme – ne bi bilo nikog tko bi bio u stanju da ih brani. Poslije javnih optužbi Ljubiše Buhe Čumeta da su Legija i Spasojević odgovorni za brojne otmice i ubojstva i poslije njegove spremnosti da o tome svjedoči, faktični komandant Jedinice ponovo je stupio u akciju. Nakon pokušaja ubojstava Čumeta, odletio je u zrak i njegov Difens roud, a onda se Legija obrušio na vlast otvorenim pismom javnosti naslovljenim sa "Gde su granice ljudskog i srpskog dostojanstva", a završio ga konstatacijom: "Mera mog života je veličina nacionalnog dostojanstva i patriotizma koji nosim u sebi, a ne količina podaništva i snishodljivosti koju pokazujem prema drugima." Za Legiju je Đinđić postao neprijatelj broj jedan: prema tekstu optužnice, planiraju se atentati jedan za drugim uz istovremenu političku kampanju i šurovanje sa svim tko šurovati hoće, u čemu je lider radikala Vojislav Šešelj jedan od najvažnijih megafona...

A onda je osvanuo 12. mart. Oni koji su poznavali Legiju opisuju ga kao čovjeka nestabilnog ponašanja, surovog, sirovog, okrutnog, neosporno natprosječno inteligentnog i sposobnog, vještog lažova, ubjedljivog, karizmatičnog u svom svijetu. Sve je u njemu odavalo krajnost i neku vrstu patologije: šaren od tetovaža kao zmija, bio je sklon svim mogućim prerušavanjima; nakon terevenki u noćnim klubovima i poslije incidenata po Beogradu, među svojim bi se ujutro ponašao kao najnormalniji čovjek – ispucao bi na kakvom strelištu određen broj metaka, dao razumne i precizne naredbe i, uopće, djelovao kao solidna, smirena osoba. Jedan od ljudi koji su ga poznavali kaže: "Legija je zvijer. A zvijer ne ide dobrovoljno u kavez ako ne misli da će iz njega brzo izići ili ako ne misli da joj je on posljednje sklonište od drugih zvijeri."

Ostavi komentar

Prokomentariši vest koju si pročitao. Budite pažljivi i poštujte pravila privatnosti sajta Politika Ekspres Srbija.

Novosti dana Politika Ekspres 

Ekspres Politika predstavlja online magazin sa osvrtom na dnevno političku situaciju u Srbiji i svetu. Ovaj online news portal nije ni u kakvoj vezi sa kompanijom Politika AD koja se bavi izdavanjem magazina: Bazar, Politikin Zabavnik, Ilustrovana Politika, Viva, Svet kompjutera, Mali Politikin Zabavnik, Enigmatika i Razbibriga, kao i dnevnih novina Politika i Sportski žurnal, a koje izlaze pod firmom Politika novine i magazin. Politika Ekspres Online predstavlja poslednji pravi tabloid u Srbiji koji se nalazi među TOP 50 najčitanijih sajtova u Srbiji

Go to top