Šveđani imaju predstavu o svojoj domovini kao o mirnoj i zemlji niske stope kriminaliteta. Otuda je još veći šok bio kada je u cik zore 23. septembra grupa kriminalaca odnela desetine miliona eura iz trezora kompanije za obezbeđivanje u mestu Vastberg, južno od Stokholma. Bila je to pljačka u stilu holivudskih krimi filmova, savršena operacija bez suvišnih poteza izvedena pred nemoćnim službenicima.

Helikopter se u četiri sata spustio se na krov zgrade kompanije za obezbeđivanje, u čijim je trezorima gotovina za bankovne automatske mašine za isplatu širom Stokholma. Najmanje dve osobe su se spustile niz konopce, do prvih prozora razbili ih i ušli u zgradu. Unutra su uz pomoć eksploziva otvorili sefove, pokupili novac i ponovo se uz pomoć konopaca popeli na krov. Zatim je helikopter odleteo. Zgrada je obezbeđena od napada sa zemlje, ali ne i iz vazduha. Otuda su policajci u automobilima imali mnogo muke da uđu u objekat pošto su aktivirani alarmi. Teško naoružani pljačkaši postavili su „ježeve" na prilazima zgradi i ostavili paket sa natpisom „bomba" u hangaru obližnje policijske stanice, čime je onemogućeno da odatle poleti helikopter. Kasnije se ispostavilo da je obaveštenje o bombi bilo lažno.

Helikopter koji su pljačkaši koristili bio je ukraden prethodne večeri i posle kriminalne akcije ostavljen je deset kilometara od zgrade. Razbojnici su nestali zajedno sa oko 100 miliona eura plena. U akciji niko nije povređen iako je u zgradi kompanije bilo 27 ljudi kada

Usledila je policijska akcija za koju u Stokholmu tvrde da je najveća u zemlji od one pošto je švedsku ministarku inostranih poslova Anu Lind u septembru 2003. ubio sin srpskih doseljenika Mijailo Mijailović. Firma za pružanje sigurnosnih usluga u kojoj se nalazio novac namenjen bankomatima ponudila je nagradu od milion dolara za bilo kakvu informaciju koja bi pomogla u hapšenju lopova.

Nekoliko ljudi je uhapšeno zbog sumnje u umešanost u spektakularnu krađu helikopterom. Uhapšeni su Goran Bojović (38), Goran Živković (29), Aleksandar Erikson (34), koji se sumnjiči da je pilotirao helikopterom, kao i Turčin Metin Akdag (37), Iranac Reza Madadi (31), poznati ultimafajt borac sa nadimkom Bijesni pas, i Peter Karlson (29). 

Erikson slovi za jednog od najboljih švedskih televizijskih producenata. Postoje indicije da je bio prisiljen da pilotira, a navodi se i da je imao kontakte sa obezbeđenjem opljačkane firme. Za četvrtog uhapšenog Petera Karlsona najmanje je podataka i javnosti je nepoznato kakva je bila njegova uloga u svemu ovome.

Neki od uhapšenih su prema švedskim medijima odrasli u južnom delu Stokholma i sredinom 1980-ih i i početkom 1990-ih bili članovi tzv. Fića bande. To je bila grupa koju su osnovali mladići poreklom iz bivše Jugoslavije i bavili su se krađama i ucenama.
Uhapšeni Goran Bojović nikada nije osuđivan, iako je u policiji označen kao „gangster"koji je pripadao Fića bandi. Drugi čovek poreklom sa ovih prostora Goran Živković, odrastao je u južnom delu Stokholma. On je bio osuđen zbog krađe smaragda vrednog 100.000 kruna. Dragi kamen kasnije je vraćen vlasniku. 

Nezvanično, beogradski mediji saznaju da je tada švedska policija tragala za još nekoliko osumnjičenih. Kako bi došli do što više informacije, gledali su i privatne fejsbuk profile. Tako je utvrđeno, pored ostalog, da je Bojović ,,fejsbuk" prijatelj sa Milanom Ševom, poznatim Srbinom koji je dugo boravio u Švedskoj, inače zetom Ratka Đokića. Đokić je slovio za ,,kralja" podzemlja u Švedskoj, a ubijen je maja 2003.

Navodno, švedska policija traga za organizatorom spektakularne pljačke, za koga se vjeruje da je u Beogradu. A to je upravo Ševo. Otuda su i švedski inspektori  boravili dosta dugo u Srbiji.
Srbin iz Bosanskog Petrovca Ševo, slovi za jednog od glavnih kriminalnih bosova u Švedskoj. Švedska policija, veruje da bi 40-godišnji Ševo, koji je pobegao iz tamošnjeg zatvora pre šest godina i sada slobodno živi u Beogradu, mogao biti blisko povezan sa jednom od najvećih pljački ikad izvedenih na švedskom tlu.
Ševo se iz rodnog Petrovca doselio u Švedsku sa roditeljima još 1978. godine. Javnosti je postao poznat kada je na čelu bande nasledio Dragana Joksovića Joksu, kada je ovaj 1998. ubijen na hipodromu u Stokholmu dok je čekao u redu ispred kladionice. Joksović je bio poznat u Stokholmu kao vodeći ,,mafijaš", ucenjivač restorana, upravljao je crnim tržištem za klađenje, prodajom krijumčarenih cigara i alkohola. I pored toga Joksović nije bio nikad osuđen za neki od ovih prekršaja pošto su svedoci iznenada gubili pamćenje i zaboravljali da su ga ikada vidjeli.

Prema izjavama zvaničnika u Beogradu, srpska policija upozorila je švedske kolege da se sprema spektakularna pljačka. 

Životni put “švedskog kuma” počeo je u siromašnoj bosanskoj porodici. Milan Ševo rodio se 1968. u malom gradu Bosanskom Petrovcu. “Imao sam dvije majice i jedan par cipela”, prisjeća se u knjizi “Švedski kum”, svojevrsnoj svojoj biografiji, koju je napisao švedski istraživački novinar Nuri Kino, a nedavno je objavljena u Švedskoj.

Kad je imao dvije godine, njegova se porodica prvi put preselila u Švedsku. Tri godine kasnije vratili su se u rodni kraj. Otac je odlučio sagraditi kuću na periferiji, no kako nije razmišljao o priključku na vodu i struju, kuća nije dovršena pa su propali planovi o velikom porodičnom domu.

Ušteđevina iz Švedske brzo se istopila, otac je počeo piti i uskoro je napustio porodicu. Ševina majka s troje se djece uselila u baraku koja im je trebala služiti kao skladište. Bili su jako siromašni i Ševo se sjeća da je često bio gladan. Nakon nekoliko godina u BiH, Ševo se 1979. s majkom, starijim bratom i sestrom vratio u Švedsku. Preko socijalne službe dobili su stan s četiri spavaće sobe, u jednom od predgrađa Stokholma. Peti razred počeo je pohađati u školi u Vĺrby gĺrdu i trudio se uklopiti.

Jedan od njegovih prijatelja volio je krasti. Ševo se ne sjeća zašto, no ubrzo je kralo čitavo društvo. Počeli su sa sladoledom, potom prešli na bicikle. Ševina majka nije primjećivala da joj sin dolazi kući u novim jaknama, stalno je radila i jedino joj je bilo važno da u frižideru uvijek bude hrane.

 “Kad gledam unatrag, mislim da je možda ipak škola trebala učiniti više. Trebali su imati više razumijevanja za samohrane roditelje koji nisu stizali kontrolisati djecu dok su se borili za opstanak”, kaže u knjizi Ševo.

U višim razredima osnovne škole počeo se tući. Njegovo društvo sukobljavalo se s grupicama iz drugih kvartova i škola. Ubrzo je došlo do sukoba imigrantske djece s mladim neonacistima. Stvoren je mentalitet bandi i suparnici su se međusobno tukli bez razloga. Ševu i njegove prijatelje odgajala je ulica, a krađe su u međuvremenu postajale sve ozbiljnije. Poenta je bila biti bolji i hrabriji od drugih. Tako se sticao ‘respekt’ društva.

Ševo je sve više markirao iz škole, a policija ga je sve češće lovila u sitnijim krađama. Zbog toga je dodijeljen hraniteljskoj porodic. S etničkom švedskom porodicom proveo je 18 mjeseci, a za to je vrijeme popravio ocjene i upisao školu za ugostitelje. Ta porodica imala je dva biološka sina njegove dobi i jednu posvojenu kćerku iz Afrike. Živjeli su u Estermalmu, bogatoj četvrti u centru Stokholma. Ševo se ipak nikada nije osjećao sasvim kao kod kuće i nedostajala mu je porodica.

U međuvremenu je u centru Stokholma upoznao ‘ljude iz grada’. Zločini su tamo bili veći - pljačkalo se sefove. Tamo je ležala velika lova, bilo je lako, a kazne su bile blage. Nakon što je napustio hraniteljski dom, vratio se majci u predgrađe. No više nije bilo povratka pljačkanju pijanih švedskih posjetioca kafana i ‘mažnjavanju’ torbica na motociklu.

Kako se Ševo pokazao izuzetno talentovan, za njega su zanimanje pokazali stariji Jugosloveni u kvartu. Polako su ga počeli voditi na manje ‘poslove’. “Kad su me prvi put poveli nisu me pitali želim li, samo su mi dali pištolj. Trebao sam držati ljude na nišanu dok oni ne pokupe novac. Iako sam se time kasnije hvalio vršnjacima, osjećao sam kako je to bilo pogrešno”, ispričao je Ševo. Tada je imao 16 godina.

Do tada je već počeo trenirati borilačke vještine. Treninzi su postali tačka oko koje se vrtio njegov svakodnevni život. U klubu je bio sedam dana sedmično i po dva puta dnevno. Počeo se i natjecati, a tada je upoznao Liama Norberga, budućega poznatoga švedskoga glumca. Na početku su bili rivali, trenirali su kod konkurencije, a Ševo je potom prešao u njegov klub. Tamo je upoznao i Paola Roberta, danas poznatog bivšeg boksera, koji se spominje u knjizi Stiga Larsona “Djevojka koja se igrala vatrom”. S 19 godina otišao je odslužiti vojni rok u Jugoslaviju.

Kad se vratio, pokušao je dati još jednu šansu životu u predgrađu i zaposlio se kao kuvar u hotelu Sheraton. No bilo je prenaporno i uskoro se vratio ulici.